Klupa

Sjedi na klupi, duboko u mislima.

Prolazi puteljkom i nailazi na klupu na kojoj se uvek odmarala. Samo. Sada nije bila prazna. Nesigurna sta da uradi, pridje klupi i pogleda muskarca koji je tamo sedeo. "Zdravo," rece nakrivivsi glavu.

"Zdravo", odgovori on, a zatim ju pogleda. "Ti si Mystique, zar ne?"

"Ovaj... Da... Kako znas?" pogleda u njegove plave oci i odahnu s olaksanjem. Pa sigurno je da nije vamp, tako da nema potrebe za brigu, zar ne?

"Čuo sam te kad si se predstavila", odgovori. "Onom vilenjaku, u šumi. Ja sam Peter", ustane i pruži joj ruku.

"Ah to," rece skroz se opustivsi. Boze, zaista postaje paranoicna. Nije ni cudo kad je u blizini tolikom broju vampira. Prihvati ruku i osmehnu se. "Drago mi je."

"Meni još više", nasmiješi se i on. "Nego, ti si vještica, zar ne?" upita, sjedajući nazad na klupu, gestirajući i njoj da sjedne.

"Hvala." Osmehnu se i sede do njega. "Da ja sam vestica," rece. He, bas je fin. Tako normalan... mozda je i on carobnjak, pomisli "A ti si?" upita uctivo.

Lagano nakrivi glavu. "Vukodlak", odgovori.

Ukoci se na klupi do njega. Da li je upravo rekao da je... da je... "Vu... Vu... Vukodlak!" konacno izusti. Mora da nije dobro cula. Da li je to imalo bolje od vampira. Sta da radim? pomisli uzurbano.

"Smiri se," reče joj blago, "neću ti nauditi. Možeš mi vjerovati." Stavi joj ruku na rame.

Poskoci osetivsi pritisak na ramenu. Suzbila je vrisak. Vukodlak. O, Boze... vukodlak. "Kako... kako da ti verujem kad te i ne poznajem?" upita, podsecajuci se da bi bezanje upravo bila odlicna ideja.

"Dobro pitanje", odgovori on, nakrivi glavu, i makne ruku s njenog ramena. Zatim se nasmije. "Dobro, oprosti", reče i pogleda naprijed, tražeći riječi. "Ovako," pogleda nazad prema njoj, "definitivno možeš računati na to da ti neću nauditi dok ne dobijem odgovor na pitanje koje sam ti planirao postaviti. Dalje ti garantiram da ti neću ništa, ni ako odgovoriš ni ako ne odgovoriš. Sad ovisi, hoćeš li mi vjerovati, bar sad jednom. Druga je opcija da odeš, ni ne poslušaš pitanje, a čini mi se da ti je to i plan."

Hmm... "OK... Uredu... Pitaj..." rece pokusavajuci se smiriti bas onako kako joj je eLLy rekla.

Nasmiješi joj se ohrabrujuće. "Pa ovako, nov sam na ovom mjestu. Neki dan, ono kad sam čuo da se predstavljaš, pretraživao sam šumu, tražio jednu posebnu biljku. Ne znam ni postoji li u ovom mjestu. Znaš li ti, možda?" pogleda ju ravno u oči. "Zove se Aconite. Iliti monkshood. Iliti wolfsbane."

Wolfsbane? pomisli shvatajuci. "Trazis wolfsbane? Ovaj nazalost ne znam, al mozda znam nekoga ko bi ti mozda mogao pomoci... Ovaj... ako pristane... Sto nece biti bas lako postici, al bolje ista nego nista," rece nesigurno pomislivsi na Glorfindela.

Bolje bi mu bilo da zna, pomisli. "A tko bi to bio?"

"Pa Glorfindel... ako iko zna gde mozes naci wolfsbane, to je on... samo on je pomalo je arogantan i tako." Pomalo je definitivno preterano umanjena rec, al nema razloga da to pricam neznancu. Osetila je da se poprilicno opustila dok je pricala... Skoro kao sa eLLy, al ne bas... Cudno...

Otkucaji srca su joj se smanjili, primijeti. Dobro, samo da ju nije strah.

"Onaj vilenjak?" upita, vraćajući se iz misli. Namršti se. "On mi se ne sviđa. Nimalo." Uzdahne. "Gdje ga mogu naći?"

"Da, on..." glasno proguta. Ne misli mu valjda nauditi, a ja mu odajem informacije. "Pa ovaj... zapravo ne znam gde ga mozes pronaci... Negde u sumi u svakom slucaju... I to samo ako ti dozvoli da ga pronadjes," rece jos uvek gledajuci u njegovo namrsteno lice.

Ubrzani otkucaji. Stvarno je plašljiva. Opusti se.

"A ni nanjušiti ga ne mogu", ponovno uzdahne. "Hvala na pomoći", opet ju pogleda.

Nanjusiti? Nanjusiti?! "Pa verovatno jer je suma njegova, ona ga stiti." opusti se malo setivsi se tog detalja. "I... ovaj... nema na cemu... valjda?" Nije bas kao da sam mu nekako pomogla iako sam htela, tek tad shvati. Da, htela mu je pomoci da pronadje wolfsbane, ali zaista nije znala kako.

Ne znam da li da se smijem ili ne, pomisli. "Pa, prije bih rekao da je to zato jer ne znam njegov miris. A i da ga znam, ne mogu znati je li stvarno njegov. Ali, moguće je i da si ti u pravu", doda, zabrinut da ju ne uvrijedi. Ali moguće je, razmisli. Ono što ja znam o vilenjacima je staro, moguće i netočno.

"Ali sreo si ga... Mislim... Zar ne bi ovaj... trebao... pa..." nakaslja se, pa ponovo pokusa. "Zar ne bi trebao znati kako... hmm da..." zavrsi nemogavsi verovati da ne moze to izgovoriti naglas. Jos navrh svega je ponovo pocela mucati.

"Znati njegov miris", završi umjesto nje, smijući se. "Ne. Ne znam njegov miris, jer ga nisam sreo. U tome je stvar."

Zacudi se. "Ali, zar ne bi trebalo biti dovoljno sto si bio u njegovoj blizini?" Konacno joj pade na um o cemu oni razgovaraju. Namrsti se. Razgovara sa vukodlakom o mirisu... to je skoro kao kad bi s eLLy pricala o krvi. Najezi se na samu pomisao i strese se.

"Nisam bio... Jesi li dobro?" upita ju, primijetivši da se stresla.

"Ovaj... da... dobro.. odlicno..." poce mrmljati skrenuvsi pogled.

"Mystique?" podigne obrve.